Svevremeni Kolar i dojmljiva izvedba

Katarzičnom i impresivnom zadnjom scenom – u kojoj akteri obiteljske drame spriječe samoubojstvo dvoje glavnih stradalnika, Rože i Ive – završi predstava Svoga tela gospodar Slavka Kolara, u režiji Damira Lončara, premijerno izvedena 9. srpnja na otvaranju 37. Histrionskog ljeta na Opatovini. Istodobno redatelj i glumac u predstavi, Lončar je gledatelje, uglavnom naviknute na komedije i smijeh, zahvaljujući ponajprije Kolaru, „natjerao“ da ulože malo više napora kako bi bolje shvatili ljudsku pohlepu i hedonizam globalizirane stvarnosti. Podsjetio je publiku, koja ne ide u kazalište samo radi razbibrige, da ljudski život ima i mračniju i bolniju stranu od one kakvu nam servira globalistički konzumerizam. Ta druga strana jasno predočava kako se ljudski život neprestance kreće rubom s kojega se svakog trenutka iz groteskno-komičnih situacija lako može survati u dramsko-tragičnu stvarnost života.

Kolar je i u dramskim predlošcima opisao siromaštvo, mentalitet i navike hrvatskoga sela / Snimila Ines Stipetić

Kao malo tko u hrvatskoj književnosti Slavko Kolar je u noveli Svoga tela gospodar i romanu Breza, koji su pretočeni u dramske predloške i antologijske filmove, opisao siromaštvo, mentalitet i navike hrvatskoga sela. U tim djelima – kao netko tko je rođen na selu i tko je kao agronom bio u stalnom doticaju sa seoskim životom – zorno je opisao siromaštvo sela te oslikao njegove ljude, koji su jednako žrtve bijede, socijalne zapuštenosti i patrijarhalnosti. Dakle svega onoga s čime su živjeli ti ljudi kao žrtve pokvarenosti, koristoljublja, pohlepe, licemjerja, koji su često više vjerovali coprnici nego istini.

Drama Svoga tela gospodar istodobno je slika patrijarhalnog mentaliteta, ruralnog tradicijskog života, trgovine ljubavlju i iskonskih pobuda, najviše pohlepe. Dramatično upozorava u što se pretvorilo ljudsko življenje lišeno empatije i prava na izbor. Kako je zapravo mala razlika između egzistencije i esencije, između materijalnoga i duhovnoga, između potrebe za materijalnom sigurnosti i svijesti o (ne)presudnosti materijalnoga. Ta vječna dvojba između Imati i Biti tvori sadržaj Kolarove drame, ali i otvara bezbrojne njezine ponore koji dramskom snagom dosežu dubinu tragedije.

Predstava je počela prologom, à la Držićev u Dundu Maroju, u kojemu se publici nudi događanje u selu s Opatovine gledano. Uslijedilo je utrčavanje djevojčice Marice, kćeri Jakoba Pavunčeca i žene mu Bare, sestre njihova sina Ive, koja javi da se krava Rumenka prejela djeteline i na samrti je. Stradanje kravice, kako joj tepa Jakob, agon je dramske radnje i prinudne ženidbe Ive sa šepavom Rožom, koja je kao miraz donijela i bolju kravicu, i mašinu singericu, i šumicu i pet tisuća u novcu, ali i nesretan život. Ženidba će ubrzati dramsku radnju u kojoj su žrtve Roža i Iva. Njihov nekonzumirani brak kulminirat će dramom njihova ljubavnog odnosa, ali i dramom obiteljske egzistencije, koje je simbol pater familias Jakob.

Sudbina dviju krava tako je ne samo literarni motiv i pokretač dramske radnje nego i slika patrijarhalnog, danas bi se reklo i neciviliziranog, odnosa prema čovjeku – Ivi i Roži – koji su u životnom planu njihovih roditelja manje vrijedni od životinje. Svi ti međusobni odnosi pokretači su tragičnih silnica koje će oblikovati sudbine dvoje ljudskih bića izmanipuliranih i unaprijed žrtvovanih u ime i za račun puke egzistencije i seoske zaostalosti. Kulminacija njihova odnosa precizno je i do bola apostrofirana Ivinim pismom iz vojske u kojemu pozdravlja sve osim Rože. Ali unatoč Ivinoj bešćutnosti Roža mu je vjerna i ne odustaje od prava „zakonite žene“ i prava na materinstvo, a Iva od prava da bude „svoga tela gospodar“. No stradalnici nisu samo Roža i Iva nego i roditelji, koje žrtva djece suočava sa svim uvjerenjima i njihovim posljedicama koje su do tada smatrali ispravnima.

Prožetost svih tih odnosa Kolar je minuciozno dramaturški obradio, a redatelj Lončar točno pročitao te slojevitost tih odnosa uobličio u glumački dojmljivu predstavu komično-dramskih obrata. „Hodanje ili balansiranje na žici između tragičnog i komičnog“, kako je to Kolar napisao, stalno balansiranje između komičnoga i dramskoga, između egzistencijalnoga i esencijalnoga, između životno komičnih situacija i groteskno-dramatičnih posljedica, rastvorilo je kompleksnost teksta, njegovu arhetipsku snagu. Time je redatelj ne samo izbjegao zamke folklornosti i zavičajnosti nego je predočio kvalitetu Kolarove drame, koja dramskom uvjerljivošću traje i živi zavazda. I ni u jednom trenutku ne dovodi u sumnju arhetipski princip njezina funkcioniranja u kojemu su sve strane u krivu i sve u pravu. Što na kraju predstave potvrdi prah coprnice i napitak koji obećava iskupljenje grijeha i početak novog života.

Predstavu je realističnom scenografijom opremio Enes Hodžić, živopisnim kostimima obukla Elvira Ulip i glazbeno potpomogao Nenad Brkić, a kreirali i prispodobili glumci, manje ili više uspješno odigranim ulogama. Damir Lončar, osim što je uvjerljivo prispodobio slojevitost pohlepnog i lukavog Jakoba Pavunčeca, kontrolirao je ritam i dinamiku predstave. U branjenju obitelji pridružila mu se Vanja Ćirić, njegova žena Bara. Iznimno dojmljiv i glumački dosljedan bio je Filip Detelić, njihov sin Iva. Kao Roža, Dajana Čuljak plijenila je nijansiranom proživljenošću i odlučnošću u branjenju svojih ženskih prava, ali i izvrsnim kajkavskim govorom. I Davor Svedružić, i Zlatko Ožbolt, i Barbara Rocco, i Ognjen Milovanović, i Borna Galinović, i Dea Presečki, i Lara Nekić pridonijeli su uspjeloj predstavi.